NPoljakfeat

Oni se bave poslom koji zvanično i ne postoji; za njih nema specijalizovane škole, sve se svodi na – dođeš, vidiš, vide te, ostaviš podatke, probaš, pozovu te ili ne pozovu… Čak su i na vikipediji, „lica bez stalnog angažovanja koja se angažuju u skladu sa potrebama“ u pozorištu, na filmu ili u emisijama i reklamama. Ali, gotovo da nema filma bez njih, a i emisijama daju posebnu notu. Oni su statisti! Tačnije, povremeni glumci.

Nebojša Poljak je u ovoj branši desetak godina i njegova „filmografija“, za sada, broji više od pedeset domaćih i stranih filmova, televizijskih serija, emisija i reklama. Osim što povremeno učestvuje u snimanju filmova, Nebojša ih i čuva, pošto je zaposlen kao radnik obezbeđenja pri Arhivu Jugoslovenske kinoteke, u Košutnjaku.

NPoljakNPoljaki– Ove godine, filmadžije ponovo rade punom parom, ali za statiste je bilo dosta posla i tokom epidemije korone. Pravilo je da svi na setu moraju stalno da nose maske, izuzev što je skineš kad se snima. U tom periodu, statirao sam, recimo, u seriji ‘Nečista krv’, filmu ‘Dara iz Jasenovca’ i nekim reklamama. Između ostalog, i u reklami za rumunsko pivo ‘Temišvar’. Scene iz voza su snimili u jednom hangaru u luci Beograd. Napravili su sjajnu scenografiju, kao da si u pravom vagonu… Dobro je što se radi, ali zapitaš se gde smo mi, kad je Rumunima jevtinije da snimaju reklame kod nas, nego u Rumuniji.

Nedavno sam bio angažovan u tri domaće serije. Igrao sam kriminalca u ‘Složnoj braći’; onda ‘U klinču’, tu sam bio gledalac na bokserskom meču; a u drugoj sezoni ‘Južnog vetra’, kad su snimali pomen Maraševom bratu, na groblju Lešće, imao sam dve uloge u jednom danu. Prvo su mi uvalili da budem radnik obezbeđenja koji otvara kapiju groblja, i posle nisu mogli nigde da me ubace, jer mi se u toj sceni vidi lice. Tako da sam sedam sati presedeo na groblju. Sreća da je bio lep dan… Onda su me, na kraju, ubacili da, kao jedan iz ekipe, uvećam gužvu kad se svi okupe oko groba – kaže naš sagovornik.

U filmu Rejfa Fajnsa

Statisti se, po Nebojšinoj priči, često dobro oznoje za par mrvica zvezdane prašine. Pogotovo ako se snimanje oduži, ili kada se rade masovne scene, pa treba sačekati dva sata samo da se svi presvuku i našminkaju; tu su još hladnoća, kiša i razne druge komplikacije, ponekad se u prevozu do lokacije snimanja potroši par sati, a uvek se nađe neko kome se više puta mora ponoviti: Tišina na setu! Ko je nervozniji, kaže, ode na pola filma.

NPoljakxiiiNPoljakviii– Najviše smo ponavljali kada je Rejf Fajns snimao ‘Koriolan’, valjda zato što mu je to bio prvi film koji je režirao. Mene su izabrali da u jednoj sceni, kad neki glumac počne da priča, ustanem sa stolice i krenem da izađem na vrata. Mislim da sam se vraćao dvadeset puta. Tek što ustanem i krenem ka vratima, nisam napravio ni tri koraka… Stop, nazad! Onda opet… Stop! Poludeo sam. Pet koraka razdaljine, a ja nikako da izađem. Rekoh, gde mene izabra… Zato ne valja kada si u prvom planu, kakvu god ulogu da ti daju. To znaju iskusni statisti, pa se nigde ne guraju.

Obično novajlije i mladi žele da se pošto – poto istaknu. Kada smo snimali američku seriju ‘Predstraža’, samo što su pitali ko bi igrao vojnike, neki su odmah istrčali da se prijave. A posle ga vidiš, on u oklopu, upeklo sunce, ne može da se sagne ni po flašicu vode… Ako mu se ide u WC, mora sve ono da skine, pa da posle ponovo navlači… I tako ceo dan. Istina, snimaš 10, 15 minuta i onda si dva sata slobodan, neki se u pauzi raskomote, ali ima i onih koji ni tada ne skidaju oklope. A i tih 15 minuta mogu da se otegnu.

Prva snimanja

Pre nego što se zaposlio u firmi za obezbeđenje „Sigurnost i zaštita“, Nebojša je dve decenije radio u „Prvoj iskri“ iz Bariča kao hemijski tehničar zadužen za analizu TNT – a, a potom 15 godina kao prodavac na pijaci na Banovom brdu. U mladosti je aktivno igrao fudbal u „Proleteru“ sa Čukarice na poziciji halfa. Mnogi od njegovih kolega, prijatelja i poznanika posvedočiće da je pravi gospodin, iako je okoreli „grobar“. Takve ljude „odaju“ sitnice. Kao kad, recimo, na usijanu ringlu, na kojoj je prethodno skuvao kafu, stavi malo tamjana da zamiriše čuvarska kućica.

U posao statiste, kako kaže, uveo ga je prijatelj Boban Ćosović, sa kojim je svojevremeno radio na pijaci.

NPoljakiiNPoljakiv– Ja sam prodavao tehniku iz Segedina, a on, na susednoj tezgi, krpice iz Bugarske i Mađarske. Boban je tada već godinama statirao. Više puta me je zvao da idemo na snimanje, ali ja sam se nećkao. I kasnije, kada sam mu se pridružio, mislio sam da se time neću duže baviti, pa nisam vodio evidenciju o ‘tezgama’.

Sve što je potrebno da bi se okušao u statiranju je da nekoj agenciji pošalješ svoju fotografiju i osnovne podatke – ime, prezime, godine – i sačekaš poziv. Ja sam učlanjen u dve: ‘Simonu’ i ‘Slavu’. U većini agencija nema članarine. Dnevnica za statiranje u filmu kreće se od 1.200  do 1.800 dinara, zavisno od agencije, dok su u Italiji, na primer, statisti plaćeni 40, 50 evra na dan… Za tapšanje u publici po raznim emisijama dobija se oko 500 dinara. Mnogi tako počinju, neki samo i idu u takve emisije. To nikada nisam radio. Zvali su me par puta, ali sam im rekao da me za takve stvari ne zovu. Ne mogu da tapšem nekome koga ne mogu da vidim očima. Možeš da mi daš koliko hoćeš para, nisam takav uopšte.

Brkovi u džepu

Statiranje je za većinu ljudi koji se time bave dodatni izvor prihoda, mada ima i onih koji samo od toga žive. Zarada je dobra ako se snima svaki dan, kaže Nebojša, ali onda moraš biti slobodan. Pojedini statisti vremenom postanu glumci, uglavnom glume po reklamama, izgovore par rečenica… Nebojša je tako svojevremeno imao malu ulogu u jednoj italijanskoj seriji, u kojoj je igrao mafijaša.

NPoljakvNPoljakxvi– Tu seriju smo snimali na nekoliko lokacija u Beogradu, između ostalog, mislim, i na Građevinskom fakultetu. U jednoj sceni, nekoliko nas je sedelo za velikim stolom i ja sam kao trebao da pročitam neke papire i kažem ‘Ovo nije u redu’. I to smo mnogo puta ponavljali, jer je snimano iz više uglova. Snimaš sat vremena, i, od svega toga, vidiš da prođe samo par sekundi – kaže on.

Filmadžije, inače, dodatno plaćaju i ako je potrebno da se neki statista ošiša ili da mu se obrije brada. Cena se obično dogovara na licu mesta, a za šišanje se može dobiti i 30, 40 evra. Kada se Nebojša jednom prilikom našao u takvoj situaciji, bilo mu je toliko neprijatno da je zaboravio da traži novac.

NPoljakxNPoljakxi– Ne sećam se šta smo tada snimali u Šimanovcima, došao sam na poziv jednog drugara, koji mi je rekao da je dobra zarada. Tu je bio i Frano Lasić, inače sjajan tip, faca. Svratio je u šminkernicu da nam poželi dobar dan. Ja sam u to vreme nosio dužu kosu, i ta žena mi je prišla i rekla: Moramo to malo da skratimo. I ja pristanem. Sednem u stolicu, ona dohvati mašinicu i počne da šiša. Do tada me niko nije šišao mašinicom, nego samo makazama, pet minuta i gotovo… Šiša me ona pozadi, osećam da je baš skratila i počnem da crvenim. Kad je prešla na šiške i taj deo spreda, zatvorio sam oči, jer više nisam smeo ni da gledam. A ona nikako da stane. Pogledam na jedno oko – jebote, pomislim, na šta ličim. I kaže ona: Gotovi ste. A ja pocrveneo, nije mi dobro. Posle sam se malo smirio i shvatio da je zapravo uradila dobar posao… Od tada se tako šišam. Kada sam se posle snimanja našao sa Nenom, mojom lepšom polovinom, brinuo sam kako će da reaguje zbog frizure. Ali, bila je oduševljena. Treba da se uvek tako šišaš, rekla je. Kako ti lepo stoji. Kao da si drugi čovek – priča Nebojša.

Ne voli, kaže, kada mu zbog uloge zaližu kosu, a ni brkove.

– Baš na snimanju ‘Nečiste krvi’ dali su mi da nosim brkove. A oni peckaju, onda su se i odlepili, pa spadaju… Džaba sam ih nameštao, seli smo da jedemo i ja ih skinem. Kad ova prolazi: Hajde, idemo na set! A gde su vama brkovi? Rekoh, evo su, u džepu. Kaže, trebali ste da kažete da vas golicaju. Posle ja ukapiram foru. Kad traže da nosiš brkove, kažeš da ne možeš, imam alergiju, pa ih stave drugom. Kad ne znaš, sve prihvataš.

Petar Blečić

 

Beskompromisni „grobar“

Nebojša se ne seća na kom projektu je prvi put angažovan kao statista, ali pamti da je na prvu utakmicu Partizana išao sa zetom i njegovim kumom, da je to bio prijateljski susret, i da je Bjeković dao gol. U školi, zbog Partizana nije išao na ekskurzije, da ne bi propustio kad igraju „crno beli“. I sad prati po štampi i rukomet i odbojku. Nervira se, kaže, i kad Partizan izgubi u odbojci.

NPoljakant– Snimali smo ne znam koji domaći film ili seriju, negde u Krnjači, u studiju Joksimovića, kao utakmicu Partizan – Zvezda. U jednom velikom objektu napravili su male tribine, za, možda, 100 ljudi. Tu je bio i mali Janketić, kao komentator. I sad, mi sedimo, zauzeli mesta, bio sam sa Bobanom i još dva drugara koji znaju da sam partizanovac, dolazi tip iz produkcije što deli zastave i pruža mi Zvezdinu. Ja mu tražim Partizanovu, ali je on već došao besan i kaže: Ako nećeš, napusti snimanje. Držim ja ono, još me drugari zezaju, baš sam se iznervirao, ali truba mi da odem, Krnjača, daleko je, presvukao sam se… Na kraju sam se, ipak, snašao. Pre nego što je počelo snimanje, čim se tip iz produkcije malo udaljio, zamenio sam Zvezdinu zastavu za Partizanovu sa nekim drugarom. Gde će onaj da zapamti kome je šta dao, bilo nas je najmanje pedeset.

, , , , , , , , , , ,

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *